Nakon dužničke krize u Eurozoni javni dug je postao neprijatelj broj 1. Obično se spominje razina od 90% duga u BDP-u kao kritična točka. Nakon te razine bi rast BDP-a trebao biti usporen. No, priča nije tako jednostavna. Prvo, nije moguće utvrditi jedinstveno pravilo da će određena razina javnog duga biti štetna za gospodarski rast. Primjerice, u prometu imamo ograničenja brzine. Međutim, ne postoji jedinstveno ograničenje: na gradskim prometnicama ograničenje je 50 km/h, dok je na autocesti 130 km/h. Slično je s dugom; neke zemlje toleriraju višu razinu duga nego druge. Drugo, visoke stope rasta BDP-a će efikasno smanjiti razinu javnog duga, što treba biti fokus ekonomske politike. Visoke stope rasta ne zahtijevaju bolne mjere štednje, ali je vječno pitanje kako ostvariti visoki rast.

To su glavni zaključci rada koji nam je nedavno objavljen u uglednom međunarodnom časopisu Studies in Nonlinear Dynamics and Econometrics. Riječ je časopisu koji promovira teme o nelinearnostima u ekonomiji. Rad je nastao kao suradnja dvojice hrvatskih ekonomista s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu - prof. Josipa Tice i moje malenkosti te dvojice ekonomista iz Sjedinjenih Američkih Država - Junsooa Leeja sa Sveučilišta u Alabami (SAD) i Roberta J. Sonore s Fort Lewis Collegea (Colorado, SAD). Poticaj za rad je bilo upravo popularno pravilo da razina javnog duga iznad 90% BDP-a ima štetne posljedice na rast gospodarstva. 

U jeku dužničke krize u Eurozoni te prilikom izglasavanja budžeta u američkom Kongresu 2010. godine, objavljen je rad koji pokazuje kako vrijedi pravilo 90%. Naime, razine duga do 90% BDP-a nemaju značajan utjecaj na gospodarski rast, ali kada je razina duga iznad 90% BDP-a, stopa rasta je negativna i iznosi -0,1%. Autori rada su priznati ekonomisti Carmen Reinhart i Kenneth Rogoff sa Sveučilišta u Marylandu i Harvardu. Rad je objavljen u jednom od najpriznatijih časopisa u ekonomiji - American Economic Reviewu. Donji grafikon iz njihovog rada je postao čuven.

Rezultati imaju smisla i nije teško povjerovati u njih. Ako se još k tome uzme u obzir tko su autori rada i u kojem je časopisu rad objavljen, slučaj je završen. Imamo novo pravilo kojega se ekonomska politika mora držati! Rad je bio citiran prilikom donošenja američkog proračuna 2012. godine, Oli Rehn u svom pismu europskim ministrima financija iz 2011. godine spominje „pravilo 90%“, a o (pre)visokom dugu bilo je riječi i u Ujedinjenom Kraljevstvu. Rad je citiran preko 2500 puta.

I sada dolazi do twista. Prvo, doktorski student pokušava ponoviti analizu Reinhart i Rogoffa i pronalazi grešku u njihovom izračunu. Stopa rasta koja je povezana s razinom javnog duga iznad 90% BDP-a je 2,2% umjesto -0,1% što su tvrdili Reinhart i Rogoff. Dakle, inicijalni izračun je jednostavno bio netočan. 

Drugo, gornji grafikon samo povezuje dvije veličine: rast BDP-a i razine javnog duga. To je jednostavan, ali nedovoljno precizan pristup. Poznato je da na stopu rasta BDP-a utječu i druge veličine, prije svega rad, kapital, obrazovanje i institucionalni okvir među ostalim. Primjera radi, zemlje s kvalitetnim institucionalnim okvirom možda mogu tolerirati više razine javnog duga. Ako se zanemari taj faktor može se doći do pogrešnog zaključka. 

U našem radu koristimo različite pristupe i raznovrsne podatke kako bismo pokušali što objektivnije i preciznije odrediti koja razina javnog duga je štetna za rast BDP-a kada promatramo veliki broj zemalja. Pojednostavljeno, pokušali smo odrediti jedinstveno ograničenje brzine za sve ceste - kako gradske prometnice, tako i autocestu. Zaključak je kako ta jedinstvena razina ne postoji. To ne znači da dug nije štetan ili da bi se zemlje trebale zaduživati bez granica, već znači da nije moguće odrediti jedinstvenu vrijednost koja bi vrijedila za sve zemlje.

Također smo pokazali da kratkoročno rast BDP-a utječe na smanjenje javnog duga, ali ne i obratno. To je zanimljivo, jer je često mišljenje da dug utječe na BDP, dok smo mi pokazali da vrijedi obrnuta uzročnost.

Za ekonomiju se ponekad (ironično) kaže da je znanost očiglednog. Ako je nešto logično, vjerojatno je i točno. Tada možemo upotrijebiti (komplicirane) ekonomske alate kako bismo potvrdili očigledno. Dopustimo da ekonomija bude nešto više od znanosti očiglednog i pokušajmo koristiti ekonomske alate i u druge svrhe.