Društveni značaj sporta i sportskih događaja vrlo je širok i nadilazi okvire ekonomske znanosti, što smo se i u Hrvatskoj mogli uvjeriti prošloga ljeta. Ovaj fenomen nije nov. Još u 1980-ima, njemački su istraživači otkrili da pobjede Njemačke na Svjetskom nogometnom prvenstvu koreliraju s pozitivnijim ocjenama njemačkog gospodarstva i osjećaja nacionalnog prestiža.

U Sjedinjenim Državama početkom 1990-ih provođeni su intervjui sa studentima nakon televizijskih prijenosa utakmica američkog nogometa. Pokazalo se da su ispitanici koji su navijali za gubitničke ekipe imali znatno negativnije mišljenje o tada aktualnom ratu SAD-a s Irakom od onih koji su navijali za pobjedničke ekipe.

Nije svaki poraz isti

Pojedinci pritom iskazuju dvije karakteristike u svojim emocionalnim reakcijama na sportske rezultate. Prva je averzija prema gubitku, tj. ljudi jače reagiraju na negativne rezultate ekipa za koje navijaju, nego što pozitivno reagiraju na njihove pozitivne rezultate. 

Druga karakteristika tiče se činjenice da su negativne reakcije značajne samo ako su porazi neočekivani. Drugim riječima, poraz u utakmicama u kojima je malotko očekivao pobjedu ne uzrokuje značajne promjene ponašanja, kao što pobjede u kojima su svi to i očekivali ne proizvode značajne pozitivne reakcije pojedinaca.

Sportski ishodi i kriminalna ponašanja

Brojna su istraživanja dokazala da neočekivani ishodi sportskih utakmica imaju značajan utjecaj na učestalost kriminalnih ponašanja i počinjenja kriminalnih djela. U SAD-u, iznenađujući porazi sportskih ekipa dovode do porasta u nasilju, vandalizmu i vožnji pod utjecajem alkohola i droga, kao i do 10-postotnog povećanja u nasilju u obitelji počinjenom od strane muškaraca. 

U Urugvaju je zabilježen porast pljački i provala unutar jednog sata nakon poraza dvaju velikih nogometnih ekipa, dok je u Brazilu zabilježeno značajno povećanje krađa automobila neposredno nakon poraza triju nogometnih momčadi u radijusu od tri kilometra od stadiona gdje se poraz dogodio.

Ponekad čak i pobjede dovode do neželjenih društvenih posljedica zbog efekta „slavljeničkog opijanja“ i nasilja koje iz njega proizlazi.

Ekonomski efekti neočekivanih ishoda

S aspekta ekonomije, posebno je zanimljivo kakav utjecaj sportski događaji imaju na ponašanje potrošača, njihov sentiment i donošenje odluka.

Sportski događaji nemaju utjecaj samo na poduzeća povezana sa sportskom industrijom, poput industrije piva ili industrije sportske opreme, već i na poslovanje poduzeća koja sa sportom nemaju gotovo nikakve veze. 

Analizirajući preko 8 milijuna taksi vožnji, sportski ekonomisti u SAD-u dokazali su da nakon neočekivanih pobjeda košarkaša New York Knicksa, napojnice vozačima taksija u New Yorku rastu čak 10 posto u odnosu na ostale dane. S druge strane, u slučaju neočekivanog poraza ne dolazi do pada iznosa napojnica, vrlo vjerojatno zbog socijalnih normi u pogledu društvene obveze ostavljanja napojnica.

Nezadovoljne mušterije u restoranima

Postoje dokazi da neočekivani porazi mogu naštetiti poslovanju poduzeća u području uslužnih djelatnosti. Analizirajući preko 30.000 restorana, barova i sličnih lokala u Phoenixu, ekonomisti su pokazali da nakon neočekivanog i tijesnog poraza košarkaša Phoenix Sunsa u NBA ligi, ocjene restorana od strane mušterija na popularnom online servisu Yelp značajno padaju u naredna 24 sata. 

Yelp funkcionira po principu davanja od jedne do pet zvjezdica, ovisno o zadovoljstvu posjetitelja uslugom. Koliko su ocjene na Yelpu utjecajne svjedoči nalaz da ako prosječna ocjena restorana poraste za jednu zvjezdicu, vlasnik restorana u prosjeku može računati na 9% viši godišnji prihod. Isto tako, ako mu prosječna ocjena restorana poraste za pola zvjezdice, vlasnik može očekivati popunjen kapacitet restorana u 49% više dana nego inače.

Nogomet spašava živote?

Za razliku od negativnih društvenih efekata koje sportski događaji mogu ostaviti u pogledu kriminala, postoji i znatno pozitivnija strana priče.

U svom bestseleru Soccernomics, Simon Kuper i Stefan Szymanski angažirali su skupinu grčkih liječnika i statističara da prikupe podatke o samoubojstvima u 12 europskih zemalja i istraže imaju li nastupi nacionalnih reprezentacija na svjetskim i europskim nogometnim prvenstvima utjecaja na njihov broj. 

Pronašli su vrlo zanimljiv nalaz - u gotovo svim analiziranim zemljama broj samoubojstava statistički je bio značajno manji tijekom nastupa njihovih reprezentacija na velikim natjecanjima. U Njemačkoj, primjerice, ispostavilo se da je broj suicida u lipnjima u kojima Njemačka nastupa na EP ili SP manji u prosjeku za 44 osobe od lipanja u kojima tih nastupa nema.

Gornja slika pokazuje da je sličan efekt prisutan u 10 od 12 analiziranih zemalja, što je posebno iznenađujuće s obzirom na to koliko se alkohola konzumira tijekom nogometnih turnira. No, postavlja se pitanje - što kada nogometni efekt iščezne? Da li ljudi koji nisu počinili samoubojstvo pod utjecajem nogometne euforije to ipak učine nakon što prvenstvo prođe, a život se vrati u stare, pred-euforične obrasce? 

Ako je uistinu tako, to bi trebalo biti vidljivo kroz rast suicida u razdoblju nakon nogometnih prvenstava. No, kao što je vidljivo iz Slike 1, tog rasta nema, odnosno u 10 od 12 zemalja broj samoubojstava bio je manji i na cjelogodišnjoj razini u onim godinama u kojima je nacionalna reprezentacija nastupila na turniru.

Što je to tako posebno u nogometu?

Škotski znanstvenici još su 90-ih godina prošlog stoljeća dokumentirali značajan pad u hitnim psihijatrijskim intervencijama tijekom i nakon nastupa Škotske na svjetskim prvenstvima 1978., 1982. i 1986. i to kod oba spola. No, što je to u nogometu da odvraća ljude od suicida i ublažava psihičke bolesti? 

Čini se kako je ključan razlog - socijalna kohezija. Znanstvenici tvrde da nogometni turniri ujedinjuju naciju te pružaju rijetke prilike za iskazivanje ponosa pripadnosti vlastitom narodu, što jača socijalnu koheziju na sličan način kao i u razdobljima rata ili prirodnih katastrofa, kada broj samoubojstava također značajno pada. 

Za vrijeme nogometnih turnira ljudi nose iste dresove, gledaju utakmice zajedno u kafićima i domovima, razgovaraju o utakmicama na poslu, društvenim mrežama, sa susjedima, itd. U vrijeme naglašenog individualizma, nogometna prvenstva su vjerojatno jedini događaji sposobni privući cijelu naciju da istovremeno gleda u istu sliku na TV ekranu i sljedeći dan razgovara o istoj temi. Sve to čini i one izoliranije pojedince u društvu dijelom veće cjeline te im smanjuje osjećaj osamljenosti i beznađa kao glavnih preduvjeta samoubojstava.

Ima li efekta i u Hrvatskoj? 

U suradnji s dr. Majom Silobrčić Radić, voditeljicom Odjela za mentalne poremećaje u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, prikupili smo mjesečne podatke o samoubojstvima u Hrvatskoj u razdoblju od 1996. do 2018. Cilj je bio provjeriti ima li i kod nas vidljivih anomalija u učestalosti samoubojstava u vrijeme nastupa nogometne reprezentacije na svjetskim i europskim prvenstvima. 

Broj samoubojstava sezonalnog je karaktera, s fenomenom osjetnog porasta u proljetnim mjesecima, kako u Hrvatskoj, tako i u većini zapadnog svijeta, stoga ima smisla uspoređivati samo iste mjesece kroz godine. U Hrvatskoj je već dulje vremena prisutan trend smanjenja počinjenih samoubojstava, kako u apsolutnom broju, tako i u stopi samoubojstava (broj suicida na 100.000 stanovnika).

Uzevši u obzir prethodno navedeno, u fokus smo stavili na sve lipnje i srpnje u obuhvaćenom periodu (Slika 2) jer se u tim mjesecima parnih godina igraju veliki nogometni turniri. Hrvatska je nastupila na svim natjecanjima u tom razdoblju, osim na EP 2000. i SP 2010. godine. 

Ispostavilo se da je u lipnjima u kojima je Hrvatska nastupala na velikim natjecanjima prosječno 78 osoba počinilo samoubojstvo. S druge strane, u lipnjima u kojima hrvatska reprezentacija nije nastupala, prosječan broj samoubojstava iznosi 76, odnosno za dvije je osobe manji od lipanja u kojima je Hrvatska igrala turnir. To nije dobra vijest za nogometnu reprezentaciju, no kod srpanja je situacija nešto drugačija. Broj samoubojstava u tom mjesecu u prosjeku je manji za jedan ukoliko je reprezentacija nastupila na svjetskom ili europskom prvenstvu u odnosu na srpnje u kojima nije. 

Niti jedan efekt, međutim, nije statistički značajan, čak ni kada kontroliramo za padajući trend u broju suicida kroz vrijeme i druge statističke faktore, što znači da nemamo dokaza da nije riječ o pukoj slučajnosti. Vrlo slični zaključci dobivaju se i ukoliko umjesto apsolutnog broja suicida koristimo pokazatelj stope samoubojstava.

Ono što jest primjetno je da je u srpnju 2018., mjesecu najveće nogometne euforije u hrvatskoj povijesti, došlo do osjetnog pada broja samoubojstava u odnosu na isti mjesec prethodnih godina. Prema preliminarnim podacima za 2018., u mjesecu u kojem je Hrvatska dogurala do finala SP-a, zabilježeno je 17-postotno smanjenje broja samoubojstava, odnosno izgubljeno je 12 života manje nego u istom mjesecu 2017. 

Riječ je ipak o vrlo bazičnim izračunima te je sofisticiranija ekonometrijska analiza potrebna kako bismo mogli uistinu kauzalno potvrditi da je ovaj pad rezultat nogometne euforije. Pritom svakako treba uzeti u obzir da presedan postoji jer se ovaj efekt ranije pokazao stvarnim u drugim zemljama. Do tada, u zemlji u kojoj se zadnje pozitivne demografske vijesti vjerojatno ne sjeća ni gospođa Talan, dajmo za trenutak benefit sumnje indicijama da je nogomet spasio pokoji život i u Hrvatskoj, a možda i donio koju bebu više na svijet.