Niti u jednoj zemlji Europske unije, ali i šire, ne postoji toliki udio mladih iznad 25 godina koji i dalje žive s roditeljima, kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Kao prilog javnoj raspravi o demografskom slomu u Hrvatskoj, u ovom tekstu pokušat ćemo zagrepsti po površini i istražiti koji bi to potencijalni razlozi mogli objasniti ovaj pomalo porazan nalaz. Porazan, budući da govorimo o populaciji mladih koja je u najvećoj mjeri završila formalno obrazovanje, više godina aktivno sudjeluje na tržištu rada te su u godinama kada se od njih očekuje da zasnuju vlastitu obitelj i prionu demografskoj obnovi.

Najprije činjenice

Prema podacima Eurostata za 2016. godinu, čak 74,5 posto, odnosno troje od četvoro mladih između 25 i 29 godina u RH i dalje živi u zajedničkom kućanstvu s roditeljima (Slika 1.). To je najviše ne samo među zemljama Europske unije, već i kada u analizu uključimo europske zemlje izvan EU-a - Norvešku, Švicarsku, Island, ali i znatno siromašnije Makedoniju, Srbiju i Tursku.

Magnituda ove brojke dodatno dobiva na izražaju znamo li da prosjek EU-a iznosi 39,6 posto, dakle gotovo upola manje nego u Hrvatskoj. Za usporedbu, u Danskoj samo 4,5 posto mladih između 25 i 29 godina živi s roditeljima, a blizu toj brojci su i ostale skandinavske zemlje - Finska, Švedska i Norveška.

Pritom gotovo nestvarno zvuči da, razdvojimo li mlade po spolu, čak 84,6 posto (!) muškaraca u ovoj dobi u RH živi s roditeljima, ponovno rekordno u EU (u Danskoj je taj postotak 5,6 posto). Kod žena je postotak 64,1 posto te je barem ovdje Malta s višim omjerom na razini Europske unije.

Uključimo li u kohortu i osobe do 34 godine starosti, zaključci se mijenjaju vrlo malo, ali i ono što se mijenja, mijenja se nažalost u još nepovoljnijem smjeru. Hrvatska je i dalje europski rekorder s 58,7 posto, no ovaj put to je više nego dvostruko više od EU prosjeka koji iznosi 28,7 posto (Slika 2.). Na drugoj strani spektra su „uobičajeni sumnjivci“ iz Skandinavije.

Ovdje je riječ o stanju u 2016. godini koja je posljednja za koju je Eurostat objavio službene podatke. No, promotrimo li dinamiku kretanja unazad posljednjih sedam godina, otkrivaju se zanimljive stvari. Naime, postotak mladih koji žive s roditeljima strahovito se brzo povećao u posljednje dvije godine (Slika 3.). 

Još 2014. godine, 67,7 posto mladih oba spola između 25 i 29 godina živjelo je s roditeljima, po čemu smo bili „tek“ na petom mjestu u Europi (iza Slovačke, Grčke, Makedonije i Srbije). No, već 2016. ovaj postotak raste za 6,8 postotnih bodova, što je vrlo velik rast s obzirom na kratko vrijeme u kojem se dogodio, te Hrvatska izbija na prvo mjesto u Europi. 

Slični trendovi prisutni su i promatramo li samo muškarce u istoj dobnoj skupini. Postotak 25-29-godišnjaka koji žive s roditeljima povećao se sa 76,3 posto 2010. na 84,6 posto 2016. godine (Slika 4.). Što se tiče žena, imali smo dramatičan porast u posljednje dvije godine, gdje je postotak skočio s 54,5 posto 2014. na 64,1 posto u 2016.

Zanima li vas s koliko navršenih godina prosječan mladi Hrvat napušta roditeljski dom - i tu prednjačimo. Hrvati u prosjeku od roditelja odlaze tek s 31,5 godinom te je samo u Malti taj broj viši i iznosi 31,8 godina. Žene od roditelja odlaze prosječno s 29,7 godina, a muškarci s čak 33,2 godine, što je ponovno najviše u Europskoj uniji. Hrvatski muškarci se osamostaljuju čak 12 godina kasnije nego Šveđani ili Danci. 

Demografske posljedice

Masovno življenje s roditeljima u odraslim godinama samo po sebi nije ništa loše, promatramo li stvari u vakuumu. No, u stvarnosti, pitanje je u kojoj mjeri je to rezultat izbora mladih osoba uvjetovanog tradicijom, kulturom i željom za što lagodnijim životom, a u kojoj mjeri nasušna potreba i jedina ekonomski isplativa računica. Ukoliko je ovo drugo, onda prisiljenost na ostanak u „roditeljskom gnijezdu“ zbog ekonomskih razloga može imati neželjene posljedice na odluke o zasnivanju obitelji, a time i širu demografsku sliku zemlje.

Ima li uistinu ostajanje mladih u zajedničkom kućanstvu s roditeljima veze s demografskim pokazateljima poput stope fertiliteta, tj. prosječnog broja djece koje će žena u pojedinoj zemlji roditi? Pogledamo li Sliku 5., čini se kako ima. Naime, zemlje s najvišim postotkom mladih koji žive s roditeljima (npr. Hrvatska, Malta, Slovačka, Grčka) imaju u prosjeku statistički značajno niže stope fertiliteta od zemalja s nižim postotkom kohabitacije roditelja i odrasle djece (npr. Danska, Švedska, Norveška). Hrvatska se na donjoj slici nalazi na samom pravcu, što znači da se ukupna stopa fertiliteta u RH nalazi upravo na očekivanoj razini s obzirom na to koliki postotak mladih ostaje živjeti s roditeljima u godinama kada to više nije uobičajeno.

Uvijek valja imati na umu da korelacija nije isto što i uzročnost te da izostanak stambenog razdvajanja od roditelja (bilo kroz najam ili vlasništvo nekretnine) nije jedina determinanta niskog fertiliteta. Vrlo je vjerojatno da postoje varijable u pozadini koje objašnjavaju zašto je u RH postotak mladih u kućanstvu s roditeljima tako visok, a koje istovremeno utječu i na fertilitet. Zato se u nastavku ispituju potencijalni uzroci zašto je u nekim europskim zemljama postotak kohabitacije roditelja i odrasle djece toliko nizak, a u drugima višestruko veći. 

S obzirom da nije riječ o znanstvenom radu, nije moguće obuhvatiti apsolutno sve potencijalne uzroke ostajanja mladih u roditeljskom domu, stoga ćemo se fokusirati na nekoliko najvažnijih varijabli iz sfere ekonomije, ali i kulture/tradicije.

Je li to do lošeg životnog standarda?

Na Slici 6. prikazana je veza između životnog standarda (mjerenog BDP-om per capita korigiranog za kupovnu snagu) i postotka kohabitacije roditelja i odrasle djece (25-29 g). Odmah je vidljivo da postoji čvrsta korelacija između dviju varijabli na način da što je životni standard viši (a time i plaće i osobna potrošnja), manji je postotak mladih koji ostaju živjeti u roditeljskom domu. 

Hrvatska se nalazi u gornjem-lijevom kutu grafikona, u skupini s visokim postotkom kohabitacije i nižim životnim standardom. Međutim, primjetno je da se nalazimo iznad regresijskog pravca, što znači da mladi ostaju živjeti s roditeljima u većoj mjeri nego bi to bilo za očekivati s obzirom na naš stupanj razvoja i razinu životnog standarda. Primjerice, u Rumunjskoj, gdje je životni standard otprilike na razini našega, kohabitacija roditelja i odrasle djece je za čak 20 postotnih bodova niža nego u Hrvatskoj.

Uloga tradicije i kulture

Ukoliko se ne može sve objasniti životnim standardom, ima li nešto i do razlika u tradiciji, načinu života i kulturi između europskih naroda? Uvriježeno je mišljenje kako su južni, mediteranski narodi skloniji duljem ostanku u roditeljskom domu od sjevernjaka te da su na jugu češći primjeri kućanstava u kojem zajedno žive ne samo dvije, već i tri generacije iste obitelji. Slika 7. ispituje upravo to. Promatramo korelaciju između geografske širine glavnog grada svake države i postotka kohabitacije roditelja i odrasle djece.

Ponovno pronalazimo čvrstu i signifikantnu vezu. Uistinu, što je geografska širina veća (tj. što se više krećemo prema sjeveru Europe), manji je postotak mladih koji žive s roditeljima. U donjem desnom kutu nalaze se nordijci, dok se u gornjem lijevom kutu nalaze mediteranske zemlje - Malta, Grčka, Portugal i Španjolska. 

 Hrvatska se, međutim, nalazi poprilično udaljena od pravca. Štoviše, ta udaljenost je među najvećima od analiziranih zemalja. To znači da je postotak kohabitacije roditelja i odrasle djece u RH veći nego što bi se moglo očekivati s obzirom na naš geografski položaj. Neke „mediteranskije“ i južnije zemlje od Hrvatske, poput Portugala ili Španjolske, imaju osjetno niži postotak mladih koji žive s roditeljima. Taj se zaključak ne bi značajno promijenio niti da smo, umjesto geografske širine glavnog grada, kao relevantnu uzeli geografsku širinu, primjerice, Splita.

Geografski položaj sam po sebi ne mora mnogo značiti. U pozadini može biti riječ o kulturološkim i tradicijskim vrijednostima proizašlih iz religijske pripadnosti. Iako je kršćanstvo dominantna religija u cijeloj Europi, postoje nezanemarive razlike u kulturi, tradiciji (kao i  arhitekturi, umjetnosti) među zemljama, ovisno o tome prevladava li u njoj katoličanstvo, pravoslavlje ili protestantizam. Sljedeća slika ispituje upravo to - postoji li veza između religijske pripadnosti i kohabitacije roditelja i odrasle djece. Radi jednostavnosti, ovdje katoličanstvo i pravoslavlje promatramo zajedno, budući da su između te dvije vjeroispovijesti manje razlike nego što je to slučaj uspoređujemo li ih s protestantizmom.

Promotrimo li Sliku 8., čini se kako religijska pripadnost ima vrlo veliku ulogu u načinu života europskih obitelji. Zemlje s visokim stopama pripadnosti katoličkoj ili pravoslavnoj vjeri imaju u prosjeku značajno viši postotak kohabitacije roditelja i odrasle djece. S druge strane, u zemljama s vrlo niskim postotkom deklariranih katolika i/ili pravoslavaca, poput skandinavskih zemalja ili Ujedinjenog Kraljevstva, kohabitacija je značajno rjeđa. Zanimljivo je primijetiti da se upravo religijskom pripadnošću u većoj mjeri mogu objasniti razlike u postotku kohabitacije među europskim zemljama, nego što to možemo pomoću razlika u ekonomskoj razvijenosti i drugim pokazateljima koje analiziramo. Naime, koeficijent determinacije (R2) u ovom slučaju iznosi 0,62 i veći je nego kod ijednog drugog pokazatelja.

Vlasništvo nad nekretninama

Jedno od obilježja hrvatskog društva je iznimno velik postotak vlasništva nad nekretninama u kojima se živi. Čak 90% stambenih nekretnina u Hrvatskoj u vlasništvu je osoba koji u njoj žive, čime smo među europskim rekorderima (odmah iza Rumunjske i Litve). U Švicarskoj je taj udio tek 42,5 posto. S obzirom da se obiteljski život u unajmljenoj nekretnini u Hrvatskoj ne smatra uobičajenim te nije nešto što se uklapa u društvene norme, možda je upravo društvena „fiksacija“ na vlasništvo nad nekretninama nešto što priječi mlade da se odvoje od roditelja. Priznajte da niste jednom čuli rečenicu „zašto bih plaćao nekome najam i bacao novac, kad mogu besplatno živjeti s roditeljima dok ne uštedim za vlastitu nekretninu“.

Slika 9. ispituje postoji li veza između postotka vlasništva nad nekretninama u europskim zemljama i kohabitacije roditelja i odrasle djece. Čini se da postoji. Naime, zemlje s višom stopom vlasništva nad nekretninama imaju u prosjeku značajno viši postotak mladih u zajedničkom kućanstvu s roditeljima.

Vratimo se ekonomiji

Na kraju, vratimo se ekonomskim pokazateljima. Često se može čuti da je situacija na tržištu rada jedan od ključnih čimbenika zašto se mladi u RH teže odvajaju od roditelja. Čini se da to u određenoj mjeri odgovara istini. Slika 10. pokazuje kako je na uzorku europskih zemalja nezaposlenost među mladima (25-29 godina) značajno pozitivno korelirana s postotkom kohabitacije te iste dobne skupine s roditeljima. Međutim, koeficijent determinacije (0,28) manji je nego kod drugih pokazatelja koje smo prethodno analizirali, što znači da ta veza nije suviše jaka. 

Također, Hrvatska se ponovno nalazi osjetno udaljena od pravca, što znači da bilježimo znatno viši postotak kohabitacije u odnosu na ono što bi se moglo očekivati s obzirom na stopu nezaposlenosti mladih u RH. Primjerice, Cipar s približno sličnom stopom nezaposlenosti mladih kao Hrvatska ima čak 26 postotnih bodova nižu kohabitaciju roditelja i odrasle djece. 

Konačno, netko bi mogao reći da nije samo nezaposlenost problem, već činjenica da se u Hrvatskoj vrlo teško nalazi posao na neodređeno, pa onda i mladi koji rade - rade na određeno vrijeme, što otežava njihovo stambeno odvajanje od roditelja. Slika 11. upućuje da se Hrvatska uistinu nalazi u grupi zemalja s najvišim postotkom mladih osoba zaposlenih na određeno vrijeme. Čak 42,8 posto mladih između 25 i 29 godina zaposleno je uz privremeni ugovor o radu, što je četvrta najviša stopa u Europi (iza Španjolske, Portugala i Poljske). 

Premda je regresijski pravac pozitivnog nagiba, veza kohabitacije i rada na određeno na razini cijele Europe nije statistički značajna, što potvrđuje i koeficijent determinacije od samo 0,02. Naime, zemlje s najnižim postotkom kohabitacije roditelja i odrasle djece (poput Danske, Švedske, Finske ili Nizozemske) imaju iznadprosječan postotak ugovora na određeno vrijeme kod mladih. S druge strane, neke zemlje s iznadprosječnom razinom kohabitacije (poput Malte, Slovačke ili Grčke) imaju ispodprosječne stope rada na određeno vrijeme među mladima. Sve to ne znači da iznadprosječne stope rada na određeno nemaju utjecaja na odluke mladih osoba u RH da ostanu živjeti s roditeljima, već samo da na europskoj razini ne postoji statistički značajna korelacija koja bi to potvrdila. Za konkretnije zaključke na primjeru Hrvatske potrebno je provesti konkretnije znanstveno istraživanje. 

Uz još jednom dužnu napomenu da korelacija nije isto što i uzročnost, ovakve korelacije ipak mogu pružiti dobru sliku o potencijalnim uzrocima pojedinih trendova te poslužiti kao okvir za buduća znanstvena istraživanja iz područja demografije.