„Danas u Europi imate dva tržišta. Jedno za engleske klubove, a drugo za ostatak Europe. […] Rekao sam vam ranije koji su kriteriji koji određuju cijenu igrača, a sada možete nadodati i još jedan – identitet kupca. Ako je kupac engleski klub – to multiplicira cijenu transfera za dva, tri, a ponekad i 10 puta. Ako engleski klub nije zainteresiran za nekog igrača, njegova je cijena 5 milijuna funti. No, ako se u utrku za tim istim igračem uključi i engleski klub – njegova cijena je 35, 40 ili 50 milijuna funti.“

Riječi su to Arsènea Wengera iz intervjua koji je 2016. godine dao za britanski The Telegraph. Wenger je jedna od trenerskih legendi Arsenala i engleskog nogometa jer je za kormilom londonskog kluba neprekidno proveo čak 22 godine (od 1996. do 2018.). 

Nije čudo da se upravo Wenger požalio na visoke cijene transfera za engleske klubove. Taj Francuz jedan je od pionira Moneyball strategije u europskom nogometu – korištenja detaljne statističke analize na temelju velike količine podataka u svrhu prepoznavanja tržišnih prilika i kupnje kvalitetnih igrača ispod cijene. Takva strategija je bila moguća jer su statistika i data science tek odnedavno ušli na nogometno tržište, a većina trenera i sportskih direktora bila je zaslijepljena praćenjem malog broja konvencionalnih pokazatelja pa mnoge igrače nije vrednovala na adekvatan način.

U suštini, Wenger tvrdi kako su engleski klubovi prisiljeni plaćati premiju na globalnom transfernom tržištu jer su bogatiji od drugih klubova, gdje je premija definirana kao razlika između onoga što klubovi stvarno plaćaju da bi doveli igrača i njegove procijenjene tržišne vrijednosti na dan transfera. U ekonomskoj literaturi poznata je činjenica da karakteristike kupca mogu utjecati na tržišnu cijenu na način da se ona razlikuje ovisno o tome tko je kupac, a takvi su slučajevi dokumentirani i u sportu. Taj se fenomen naziva izvlačenjem monopolističkih renti.

No, nitko do sada nije empirijski istražio jesu li Englezi uistinu prisiljeni za istog igrača plaćati višu transfernu odštetu nego što je to slučaj kod klubova iz drugih zemalja? Iskorištavaju li klubovi prodavatelji to što su engleski klubovi najbogatiji na svijetu kako bi ojačali svoju pregovaračku poziciju i iskamčili koji milijun eura više od bogatog kupca? I ako da – može li se taj rast premija povezati s nedavnim priljevom ogromne količine novca u engleski nogomet kroz prodaju TV prava prijenosa utakmica?

U istraživanju[1] kojeg sam proveo s američkim profesorom Craigom Depkenom s University of North Carolina u Charlotteu bavili smo se upravo tim pitanjem. U tu svrhu, analizirali smo sve dolazne transfere igrača u klubove tzv. Liga Petice u razdoblju između 2004/05 i 2017/18.  U Lige Petice ubrajamo pet najjačih europskih liga - englesku Premier League, francusku Ligue 1, njemačku Bundesligu, talijansku Serie A te španjolsku La Ligu.

Pritom, opsežno smo se koristili najvećom i najdetaljnijom bazom procijenjenih tržišnih vrijednosti nogometaša - njemačkim Transfermarktom. Našom analizom obuhvaćeno je 5760 transfera igrača za koje je plaćena transferna odšteta i za koje je Transfermarkt imao javno objavljenu procjenu tržišne vrijednosti na dan transfera.

[1] Rad će uskoro biti objavljen kao working paper, tj. rad u nastajanju.

Što kažu podaci?

Prvi korak naše analize bio je deskriptivno opisati kretanje premija na transfere igrača u Ligama Petice, na način da od stvarnih iznosa transfernih odšteta oduzmemo procijenjenu tržišnu vrijednost igrača na dan transfera prema Transfermarktu i sumiramo rezultate po ligama. 

Čak i bez ekonometrijskog modeliranja podataka, postalo je vrlo očito da se izdaci engleskih klubova na transfere igrača podosta razlikuju od klubova iz ostalih Liga Petice. Slika 1 pokazuje kako su tijekom cijelog analiziranog razdoblja, engleski klubovi u prosjeku plaćali 1,79 milijun funti po igraču više nego što je bila njihova procijenjena tržišna vrijednost na dan transfera.

S druge strane, španjolski su klubovi plaćali premiju od tek 240 tisuća funti, francuski premiju od 230 tisuća funti, talijanski premiju od samo 80 tisuća funti, dok su njemački klubovi kupovali igrače uz diskont od 270 tisuća funti! Primjerice, ako su transferirani igrači u klubove Bundeslige prosječno vrijedili 8 milijuna funti, njemački klubovi su ih kupovali u prosjeku za 7,73 milijuna funti. 

Jesu li premije danas veće nego prije?

Zanimalo nas je i kako su se ove premije kretale kroz vrijeme. Odmah smo uočili vrlo jasan trend rasta premija kod svih liga u posljednjih 4-5 godina, ali uz daleko najjači trend rasta u Engleskoj. Slika 2 pokazuje da su tijekom sezone 2017/18, engleski klubovi u prosjeku za transfer igrača bili prisiljeni platiti iznos od čak 6,78 milijuna funti iznad njegove tržišne vrijednosti, a samo 4-5 godina prije toga premije su se prosječno kretale na razini od oko 1 milijuna funti. Gledaju li se premije samo za sezonu 2017/18 - na drugom su mjestu Francuzi, no gotovo u potpunosti kao rezultat nevjerojatnog transfera Neymara iz Barcelone u PSG za odštetu od 222 milijuna eura.

Na istoj slici 2 vidljivo je i kako je drastičan rast premija u Engleskoj započeo nakon 2012. godine. Ta godina kao „točka infleksije“ u transfernim premijama je vrlo važna, što ćemo objasniti u nastavku teksta.

U radu smo još pokazali i kako su premije najviše za nogometaše mlađe od 24 godine, što je i za očekivati budući da mladi nogometaši klubovima donose mogućnost velike zarade u budućnosti. Analogno tome, igrači stariji od 30 godina transferiraju se uz veliki diskont upravo jer takve mogućnosti buduće zarade nema. 

Uočili smo i da se najveće premije na transfere plaćaju za igrače koji dolaze iz Južne Amerike, dok se nogometaši azijske nacionalnosti prodaju uz diskont.

U radu smo rezultate deskriptivne statistike potvrdili i sofisticiranijim ekonometrijskim metodama poput difference-in-difference modela te propensity score matchinga. Također, morali smo uzeti u obzir mogućnost da su dobiveni rezultati bili pristrani zbog ograničenosti uzorka (nisu svi podaci o svim transferima javno objavljeni). Zato smo procijenili Heckmanov model selekcije koji otklanja ovu pristranost i dobili još zanimljivije rezultate.

Ispostavilo se da prosječna premija koju plaćaju engleski klubovi još i veća, i to za čak 3 milijuna funti po igraču usporedi li se s premijom koju, primjerice, plaćaju Španjolci!

Ulazak „velike love“ od TV prava u nogomet

Vratimo se na onaj nalaz da su transferne premije koje engleski klubovi plaćaju snažno porasle nakon 2012. godine. Ta godina je vrlo značajna jer upravo tada na snagu stupio ugovor koji je engleska Premier League (EPL) potpisala s američkom televizijskom kućom NBC, vrijedan 250 milijuna dolara za trogodišnje pravo prijenosa utakmica. To je bilo utrostručenje iznosa kojeg je američka TV kuća Fox Sports plaćala za prethodni trogodišnji ugovor. Uz to, potpisan je i ugovor s britanskim TV kućama BSkyB i BT vrijedan čak 3 milijarde funti. Novac dobiven od prodaje TV prava strahovito je povećao prihode svih engleskih klubova te se njihova razlika u prihodima u odnosu na ostatak Liga Petice upravo od 2012. godine osjetno povećala (Slika 3).

Novac od prodaje TV prava inozemnim televizijskim kućama dijeli se u jednakim dijelovima na svih 20 klubova koji se pojedine godine natječu u EPL-u. Novac od prodaje TV prava domaćim kućama dijeli se nešto drugačije – 50 posto iznosa dijeli se svakome jednako, 25 posto dijeli se ovisno koliko često su se utakmice pojedinog kluba televizijski prenosile u Ujedinjenom Kraljevstvu, a preostalih 25 posto raspodjeljuje se ovisno o plasmanu kluba na ljestvici na kraju sezone (uspješniji dobivaju proporcionalno više).

Potpisivanje ugovora s NBC-em 2012. godine označio je potencijalnu prekretnicu u svijetu nogometnih financija jer je riječ o prvom tako izdašnom ugovoru između nekih od Liga Petice i velike američke TV kompanije. 

Utjecaj TV novca na transferne premije

Naše difference-in-difference regresije pokazale su kako se premija na transfere koju engleski klubovi plaćaju na tržištu nakon 2012. godine povećala u prosjeku za čak 2 milijuna funti u odnosu na razdoblje prije potpisivanja ovih lukrativnih TV ugovora.

Kako bismo isključili mogućnost da su ostali izvori prihoda, poput prihoda od ulaznica zbog eventualne veće posjećenosti stadiona ili prihoda od suvenira, prodaje hrane i pića na stadionu te oglašavanja, utjecali na veće transferne premije, testirali smo robusnost modela na način da provjerimo postoji li statistički značajna razlika u razini tih ostalih prihoda prije i nakon 2012. godine. Pokazalo se da ne postoji. Jedino kod prihoda od TV prava postoji tako dramatičan skok nakon 2012. godine. 

Zbog toga zaključujemo da je upravo potpisivanje lukrativnih TV ugovora 2012. bio uzrok ovako velikom porastu premija koje tržište naplaćuje engleskim klubovima prilikom pregovora o transferima igrača.

Tko je najrastrošniji, a tko najštedljiviji?

Postoje također i razlike u premijama koje plaćaju pojedini klubovi unutar EPL-a. Tako smo izračunali da je rekorder Manchester United koji je u cijelom razdoblju analize transfere u prosjeku morao plaćati čak 10,9 milijuna funti više od procijenjene vrijednosti igrača koje je kupovao. Na drugom mjestu je Liverpool s 8,5 milijuna funti, a na trećem mjestu Manchester City sa 7,7 milijuna funti premije.

Pokazalo se da postoji vrlo snažna veza između prihoda klubova i premije na transfere koju su engleski klubovi prisiljeni plaćati (Slika 4). Klubovi iznad regresijskog pravca plaćali su više premije nego što bi bilo očekivano s obzirom na razinu prihoda koje ostvaruju, dok za klubove ispod pravca vrijedi obratno. 

Ispostavilo se da je Manchester United najveći outlier među klubovima koji su prisiljeni plaćati veće transferne odštete od procijenjene tržišne vrijednosti igrača, čak i nakon što se uzme u obzir da taj klub ostvaruje daleko najveće prihode od svih klubova u Engleskoj (oko 500 milijuna funti godišnje!). Premije preplaćuje i Liverpool, kao i manji klubovi Aston Villa i Crystal Palace. 

S druge strane spektra, najveći „štedljivac“ među klubovima je Arsenal čije transferne premije najviše odskaču od očekivane razine s obzirom na razinu prihoda koju ostvaruje. Time se zapravo potvrdilo uvriježeno mišljenje o čovjeku s početka priče, Arsèneu Wengeru, kao najvećem „štedljivcu“ i istinskom moneyballeru među trenerima-menadžerima u engleskom nogometu. 

Što s ostalim ligama?

Nakon Engleza, međunarodne ugovore je potpisala i Bundesliga s američkom kućom Fox Sports, kao i Ligue 1, La Liga i Serie A s katarskom TV kućom beIN Sports. Preliminarni podaci sugeriraju kako je premija koju plaćaju njemački klubovi počela rasti upravo nakon što je Bundesliga potpisala ugovor o s Fox Sportsom 2016. godine. S vremenom ćemo na raspolaganju imati više podataka te ćemo moći testirati jesu li i njemački klubovi bili suočeni s istim problemima zbog rasta premija prilikom kupnje igrača kao i engleski.

Također, zanimljivo je kako posljednji potpisani ugovori o TV pravima za utakmice engleske Premier League za razdoblje 2019.-2022. donose manje novca (ukupno 4,46 milijarda funti) nego oni prethodni za razdoblje 2015.-2018. (ukupno 5,14 milijardi funti). Ovakva kretanja mogla bi dovesti do opadanja premija na transfere igrača koju prodavači naplaćuju engleskim klubovima, no za testiranje ove teze još uvijek nemamo dovoljno podataka.