Kurikularna reforma - Je li Hrvatska konačno spremna prebroditi nestalnost vodstva, nedostatak ljudskog kapitala i nespremnost na promjene?

Objavljeno: 28. veljače 2018.

Ovo je drugi dio teksta posvećenog skorašnjem provođenju novog kruga PISA testova kompetencija hrvatskih učenika. Prvi dio možete pročitati ovdje...

U nedavnoj analizi smo pokazali kako je neusklađenost ponude i potražnje na hrvatskom tržištu rada među najvišima u Europskoj uniji. (Ne)usklađenost ponude i potražnje za radom je, između ostalog, određena usklađenošću znanja i vještina koje posjeduju radnici sa znanjima i vještinama koje traže poslodavci.  Iako su znanja i vještine radnika određene mnoštvom specifičnih (individualnih) faktora i uvjeta, one su i pod značajnim utjecajem razine i kvalitete obrazovanja i obrazovnih ishoda. Potonjeg smo se dotaknuli u analizi rezultata ispitivanja kompetencija 15-godišnjih učenika tijekom četiri ciklusa istraživanja PISA u Hrvatskoj. Analiza je pokazala kako, u usporedbi s OECD zemljama, Hrvatska ostvaruje ispodprosječne rezultate u sve tri dimenzije pismenosti (čitalačka, matematička i prirodoslovna) koje ovo istraživanje ispituje, iako su prosječni rezultati nešto bolji no što bi se moglo predvidjeti u odnosu na dosegnuti stupanj razvijenosti Hrvatske.   

U ovom kratkom osvrtu pokušavamo istaknuti povezanost relativno nepovoljne pozicije Hrvatske u području obrazovanih ishoda i ishoda na tržištu rada, stavljajući pritom Hrvatsku u EU28 kontekst. U potrazi za (jednim od) zajedničkih nazivnika potencijalnih rješenja oba problema dolazimo do (deklarativno, ali ne i praktično) sveprisutne kurikularne reforme. Zaključni apel na što skoriju implementaciju barem onih reformi oko kojih se svi mogu usuglasiti vjerojatno nikoga neće iznenaditi.

Obrazovni ishodi i zapošljivost mladih u EU28 okruženju

Kako bi se usporedili obrazovni ishodi i ishodi na tržištu rada u Hrvatskoj u odnosu na prosjek EU28, na donjem grafikonu prikazan je pokazatelj koji poprima vrijednost veću od 1 ukoliko je Hrvatska u nekom području relativno uspješnija od prosjeka EU28 zemalja i vrijednost manju od 1 u obratnom slučaju. 

Iz grafikona je vidljivo kako je Hrvatska uspješnija od prosjeka EU prema samo dva pokazatelja, a to su: i) udio populacije u dobi od 18-24 godine koji rano napuštaju školovanje (ovaj pokazatelj je preko 3 puta viši u EU28 nego u Hrvatskoj); ii) udjelu mlade populacije od 15-34 godine sa niskom razinom obrazovanja (razina 0-2) koji nisu zaposleni niti su u sustavu obrazovanja ili osposobljavanja (NEET - Neither in employment nor in education or training). 

Položaj Hrvatske je nepovoljniji po svim ostalim pokazateljima. U odnosu na EU28 Hrvatska ima: i) viši udio mlade populacije od 15-34 godine sa višom razinom obrazovanja (razina 3-8) koji nisu zaposleni niti su u sustavu obrazovanja ili osposobljavanja; ii) nižu zaposlenost mladih od 15-34 godine koji nisu u sustavu obrazovanja ili osposobljavanja i to na svim razinama obrazovanja (sekundarno – razina 3 i 4 i tercijarno - razina 5-8) te iii) viši udio učenika s ispodprosječnim rezultatima u svim PISA kategorijama, s time da je po pitanju čitalačke pismenosti udio učenika s ispodprosječnim rezultatima u Hrvatskoj tek za 1% viši u Hrvatskoj no u EU28. Stoga možemo zaključiti da po čitalačkoj pismenosti zapravo nema većih razlika između hrvatskih i EU28 učenika.

Relativnu uspješnost neke zemlje u povezivanju obrazovnih ishoda i ishoda na tržištu rada od svih prikazanih pokazatelja najbolje odražavaju pokazatelji udjela mlade populacije od 15-34 godine sa višom razinom obrazovanja koji nisu zaposleni niti su u sustavu obrazovanja ili osposobljavanja te udjela zaposlenosti mladih od 15-34 godine prema razini obrazovanja (sekundarno i tercijarno). Prema sva tri pokazatelja Hrvatska se pokazala relativno neuspješnom u povezivanju obrazovnih ishoda i ishoda na tržištu rada. 

Navedeno ukazuje na određene slabosti obrazovnog sustava koje su se možda detektirale u novijoj povijesti Hrvatske, ali se nikada nisu pravilno (ako ikako) rješavale. 

NAPOMENA: Detaljniju analizu pokazatelja obrazovanja i osposobljavanja moguće je pronaći u analizi Europske komisije (2017), dok su trendovi usklađenosti obrazovnog sustava s tržištem rada analizirani u nedavno objavljenom radu Obadić, A. (2017).

Izvor: Eurostat

Reforme obrazovanja u Hrvatskoj od 2003. godine

Od osamostaljenja Hrvatske pa sve do 2000-ih godina, osnovnoškolsko i fakultetsko obrazovanje u Hrvatskoj je u principu ostalo nepromijenjeno i bez većih zahvata. Srednja škola je jedina razina obrazovanja koja je prošla kroz veću promjenu u 1990-im godinama, pri čemu se sustav vratio na stanje prije 1970-ih (gimnazijsko te trogodišnje i četverogodišnje strukovno srednjoškolsko obrazovanje). 

U 2000-im godinama provedene su dvije veće reforme - jedna na razini srednjoškolskog, a druga na razini visokog obrazovanja. Usporedno s ove dvije reforme pojavili su se mehanizmi eksterne i interne validacije kvalitete nastave i obrazovnih institucija. Prvo je Hrvatska reformirala visoko obrazovanje upisavši prvu generaciju „bolonjskih“ studenata u akademskoj godini 2005./2006., a nakon toga i srednjoškolsko obrazovanje implementiravši državnu maturu u akademskoj godini 2009./2010. Također je smanjen broj strukovnih srednjih škola koje su bile pretjerano „usko specijalizirane“, dok je gimnazijsko srednjoškolsko obrazovanje ostalo praktički netaknuto. 

Iako je Hrvatska proizvela solidan broj reformskih/strateških/razvojnih i inih dokumenata, ostale „reforme“ su bile više kozmetičke i ne-sadržajne (iako je zahtijevala značajne tehničke pripreme i državna matura bi se mogla deklarirati kao kozmetička jer nije bilo značajnih promjena nastavnog programa, načina izvođenja nastave i ispitivanja gradiva). Često se nedostatak implementacije osmišljenih reformi/strategija/razvojnih pravaca pripisuje nestalnosti vodstva, ali i nedostatku ljudskog kapitala, nespremnosti na promjene te ostavštini starog režima u kojem pojedinci teško prihvaćaju odgovornost za ostvarivanje političkih/društvenih ciljeva (Domović i Vizek Vidović, 2015).

Inertnost i tromost sustava zasigurno je doprinijela slabim rezultatima i relativno niskoj zapošljivosti hrvatskih učenika i studenata, iako je teško odijeliti učinak produljene krize i neusklađenosti vještina i znanja na strani ponude i potražnje za radom u Hrvatskoj.

Reformski procesi sve više zahvaćaju javni diskurs, a nositelji politika obrazovanja izražavaju spremnost za implementaciju najveće kurikularne reforme od osamostaljenja Hrvatske. Treba naglasiti da su pokreti otpora ka reformama apsolutno normalni i da svaki proces kreativne destrukcije stvara „pobjednike“ i „gubitnike“ pri čemu se potonji prirodno odupiru promjenama. Njihov otpor svakako treba razumjeti (i nikako osuđivati), a dobro osmišljene politike adaptacije, osposobljavanja i usavršavanja kadrova koji su se godinama gradili i razvijali unutar sustava kakav je bio dominantan desetljećima trebale bi smanjiti otpor i osigurati uspješniju implementaciju barem onih reformi oko kojih se svi mogu usuglasiti da su ne samo potrebne već i nužne (vjerojatno godinama). 

Nositelji obrazovnih politika moraju biti svjesni da je trošak adaptacije visok, ali da to nije tekući izdatak, već investicija (u ljudski kapital) kojom mogu osigurati ne samo veću podršku reformama unutar samog sustava, već i uspješnije provođenje zacrtanih ciljeva. Ljudski kapital je kao jedan od glavnih fundamentalnih čimbenika rasta odavno poznat u ekonomskoj literaturi i zbilja je došlo vrijeme da ulaganja u obrazovanje počnemo shvaćati kao ostavštinu, a ne trošak.

S obzirom da analiza PISA rezultata sugerira da su zapravo „hrvatski učenici bolji/uspješniji no što bi se moglo predvidjeti“ pozitivni efekti pravilno osmišljenih reformi ne bi trebali izostati te bi mogli osigurati višestruke povrate.

Reference: