Možemo li objasniti ogromne razlike u dohotcima per capita među zemljama?
Urednik teksta: Udorović Dino
U izradi sudjelovali: Marija Logarušić, Ozana Nadoveza
Objavljeno: 24. travnja 2018.
Analiza predstavlja sažetak zaključaka istraživačke zadaće studenata diplomskog studija Ekonomija koje su napravili u sklopu kolegija Politička ekonomija rasta pod mentorstvom Ozane Nadoveza.
Autori su velik dio inspiracije za analizu pronašli u udžbenicima Introduction to Modern Economic Growth (Daron Acemoglu, 2009) i Advanced Macroeconomics (David Romer, 2011).
U prvom tekstu pisali smo o ogromnim razlikama u dohotku po glavi stanovnika među zemljama u svijetu. Konsenzus među ekonomistima sugerira da su razlike u dohocima po glavi stanovnika kojima svjedočimo danas „novijeg datuma“, odnosno da su prije 200-tinjak godina dohoci po glavi stanovnika među zemljama bili ujednačeniji. Brojne teorije pokušavaju objasniti veliku divergenciju koja je započela negdje oko industrijske revolucije. U ovoj analizi nećemo ulaziti u raspravu o fundamentalnim razlozima divergentnih razvojnih obrazaca (iako svjesni da su upravo ti razlozi ključni za objašnjavanje razlika u dohotku po glavi stanovnika u svijetu), već ćemo se fokusirati na varijable usko povezane sa razinom i rastom dohotka po glavi stanovnika. Prije no što se upustimo u analizu „korelata“ ili "aproksimativnih čimbenika" rasta izvedenih iz osnovnog i proširenog Solowljevog modela rasta treba razjasniti dvije stvari.
Prvo, zašto se fokusiramo na rast da bismo objasnili razlike u razinama dohotka po glavi stanovnika? Vrlo jednostavno – razlike koje vidimo danas isključivo su posljedica različitih stopa rasta dohotka po stanovniku tijekom proteklih 200-injak godina. Kako? Zamislite dvije zemlje koje kreću od iste razine dohotka po glavi stanovnika, recimo 1000 kn. Pretpostavite da tijekom tih 200 godina dohodak po glavi stanovnika zemlje A raste 2%, a dohodak zemlje B 3%. Kretanje dohotka po glavi stanovnika tijekom 200 godina u obje zemlje prikazan je na Grafikonu 1. Ono što primjećujemo je da nakon 200 godina zemlje koje su krenule od iste razine dohotka po glavi stanovnika zbog razlika u stopama rasta za 1pb se nakon 200 godina razlikuju za faktor 7. Odnosno zemlja koja je rasla brže je nakon 200 godina čak 7 puta bogatija od zemlje koja je rasla sporije. Iz tog je razloga kod objašnjavanja razlika u razinama dohotka po glavi stanovnika danas ključno započeti s razlikama u stopama rasta.
Grafikon 1. Posljedice razlika u stopi rasta dohotka po radniku u dugom roku
Izvor: izračun autora
Drugo, sa gledišta ekonomike rasta i ekonomske politike primjerenije bi bilo promatrati razlike u dohotku po radniku nego u dohotku po stanovniku, jer je dohodak po radniku pokazatelj produktivnih kapaciteta neke zemlje. U tom kontekstu u ovom tekstu ćemo se fokusirati na razlike u dohotku po radniku, a ne u dohotku po glavi stanovnika. Tako smo u prvom tekstu usporedili dohodak po glavi stanovnika Etiopije i SAD-a i primijetili kako je prema ovom pokazatelju prosječan stanovnik SAD-a 34 puta bogatiji od prosječnog stanovnika Etiopije. Promotrimo li u istim zemljama dohotke po radniku nećemo doći do drugačijih zaključaka. Naime, prema dohotku po radniku prosječan radnik u SAD-u također „zarađuje“ oko 35 puta veći dohodak no radnik u Etiopiji.
Postoje brojni modeli koji pokušavaju objasniti ove razlike. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je Solowljev model jedan od najpoznatijih. Stoga ćemo se u ovom tekstu upravo fokusirati na temeljne varijable koje bi mogle razbistriti razlike u dohotku po radniku među zemljama korištene u modelima koje na preddiplomskoj nastavi iz kolegija Makroekonomija nazivamo osnovnim i proširenim Solowljevim modelom rasta.
Zašto osnovni Solowljev model ne prolazi empirijski test?
Osnovni Solowljev model rasta sa dodiplomske nastave kolegija „Makroekonomija“ pokušava objasniti ogromne razlike u BDP-u po radniku među zemljama razlikama u akumulaciji kapitala po radniku do koje dolazi tijekom vremena kako su se gospodarstva zemalja razvijala. Prema osnovnom Solowljevom modelu, zemlje koje se nalaze na niskoj razini kapitala po radniku rezultiraju i s niskim razinama dohotka po radniku i obratno.
Formalno:
gdje je:
Yt – BDP po radniku u vremenu t
Kt – Kapital po radniku u vremenu t
Lt – Rad u vremenu t
α – Udio kapitala u stvaranju dohotka
Ovako postavljen model je sugerirao da će u zemljama u kojima su stopa amortizacije i štednje te udio rada i kapitala u proizvodnji jednaki, konvergirati istoj razini dohotka po radniku. Stoga su ekonomisti često obrađivali pitanje postojanja/nepostojanja konvergencije (ekonomsko sustizanje siromašnijih zemalja bogatim zemljama) kakvu sugerira Solowljev model. Iako ni najosnovniji Solowljev model kojeg smo upravo spomenuli ne pretpostavlja konvergenciju u svim zemljama, često se ispitivala i „bezuvjetna“ konvergencija.
Konvergencija u samoj svojoj srži označava sustizanje jedne zemlje prema drugoj prema određenom indikatoru. U slučaju Solowljevog modela radi se o konvergenciji BDP-a po radniku. Odnosno, zemlja s nižom razinom dohotka po radniku ostvarivati će veće stope rasta, dok će zemlja s višom razinom dohotka ostvarivati manje stope rasta i time posljedično omogućiti da siromašnija zemlja po pitanju dohotka po radniku konvergira dohotku po radniku bogatije zemlje (Solow, 1957).
U skladu sa standardnom praksom u drugom dijelu teksta ćemo ispitati validnost zaključaka osnovnog i proširenog Solowljevog modela po pitanju konvergencije te ispitati postoji li empirijska veza između standardnih Solowljevih odrednica dohotka po radniku i stopa rasta dohotka po radniku. No, prije nego što se upustimo u područje konvergencije napravili smo jednostavan test kojim smo htjeli provjeriti jedan od zaključaka osnovnog Solowljevog modela – onog da su razlike u dohotku po radniku rezultat razlika u kapitalu po radniku. Na Grafikonu 2 su prikazani logaritmi razlika u dohotku (ln diff gdp pw) i kapitala po radniku (ln diff k p/w), te logaritmi razlike u kapitalu po radniku (required ln diff gdp pw) koji bi mogao objasniti razlike u dohotku po radniku u prikazanim zemljama u odnosu na SAD. Grafikon poprilično jednoznačno i jasno ukazuje kako je postojeće razlike u dohotku po radniku nemoguće objasniti razlikama u akumuliranom kapitalom po radniku u prikazanim zemljama u odnosu na SAD.
Grafikon 2. Logaritmi razlika u dohotku i kapitala po radniku (2014. godina)
Izvor: Penn World Table, [pristupljeno: 10. travnja 2018.]
Na Grafikonu 2 zahtijevana razlika u kapitalu po radniku (required ln diff gdp pw) ukazuje koliko bi kapital po radniku u odnosu na SAD, trebao biti značajno manji no što je u stvarnosti, da se mogu objasniti tako velike razlike u dohotku po radniku u svijetu. U svom osnovnom obliku Solowljev model izražava samo kapital (K) i rad (L) kao odrednice dohotka. Rezultat takvog modela objašnjava rast BDP-a po radniku isključivo preko rasta kapitala koji je određen stopom štednje. Odnosno, podizanjem stope štednje iznad stope amortizacije stvorio bi se rast, sve dokle postoji navedeni odnos, BDP po radniku bi rastao dok se konačno ne bi uravnotežio na razini pri kojoj je amortizirani kapital upravo jednak novo-akumuliranom kapitalu (odnosno investicijama koje su upravo jednake štednji).
Takav odnos je vrijedio u nekom povijesnom trenutku, odnosno, akumulacija kapitala se javljala kao glavna determinanta rasta i razine dohotka, jer je kapital bio oskudan i dodavanjem dodatnih jedinica kapitala BDP po radniku se značajno povećavao. Međutim, ovakav model ne objašnjava tako velike dugoročne razlike, jer zemlje ne mogu u nedogled povećavati kapital (štednju) i tako generirati rast, odnosno rast životnog standarda (BDP-a po radniku). Navedeno je očigledno iz ranije analize Grafikona 2.
Zaključak bi bio, da osnovnim Solowljevim modelom samo djelomično možemo objasniti razlike u razinama dohotka po radniku, ali nikako ne možemo objasniti i razlike u dugoročnim stopama rasta jer je uz danu proizvodnu funkciju, stopu štednje i amortizaciju kapitala stopa rasta dohotka po radniku u ravnoteži dugog roka jednaka nula.
Kako je prošireni Solowljev model i njegov rezidual postao Sveti gral ekonomike rasta?
Dakle, osnovni Solowljev model ne objašnjava u cijelosti niti strukturu razlika između zemalja niti rast dohotka po radniku tijekom vremena te je potrebno korigirati tako postavljen model. Stoga se u proširenom Solowljevom modelu uvodi još jedna odrednica rasta tj. tehnologija (Solow, 1957):
Gdje A predstavlja tehnologiju, odnosno, stopu ukupne produktivnosti faktora proizvodnje (tj. TFP). Model s uključenom tehnologijom (TFP) negira zaključak da će zemlje konvergirati samo ako konstantno povećavaju kapital, odnosno nemoguće je za očekivati da će stalno ulaganje u materijalnu imovinu rezultirati istim rastom svake godine u nedogled, ponajviše zbog zakona o opadajućim prinosima. Stoga, u modelu s tehnologijom kada dođe do tehnološkog napretka, dolazi do rotacije krivulje zahtijevanih investicija suprotno od smjera kazaljke na satu. Time dolazi do opadanja kapitala po efektivnom radniku, ali će dohodak po radniku rasti po većoj dugoročnoj stopi. Ovime, Solow objašnjava što generira dugoročan rast, odnosno, samo tehnologija može generirati održiv uravnoteženi rast u dugom roku.
Problem je što tehnologiju Solow uzima kao egzogeno danu, te se postavljaju pitanja što je to zapravo tehnologija i što generira rast i razvoj tako definirane tehnologije (Mankiw et. al 1992.) koja je prema Solowljevim zaključcima najvažnija determinanta rasta. Tako primjerice Mankiw, Romer i Weil (1992) daju svojevrsnu dopunu Solowljevom zaključku o važnosti ove nedovoljno definirane odrednice rasta. Kao polaznu točku uzimaju ljudski kapital. Pokazuju da, ako se uvaži ljudski kapital i ulaganje u isti, sveobuhvatna tehnologija više nije toliko značajna determinanta rasta. Stoga je potrebno korigirati TFP za ljudski kapital (često aproksimiran prosječnim brojem godina školovanja).
Ipak, na Grafikonu 3 prikazana veza između stope rasta BDP-a po radniku i stope rasta TFP-a korigiranog za ljudski kapital ukazuje na i dalje značajnu, ako ne i dominantnu, ulogu rasta TFP-a u objašnjavanju stope rasta dohotka po radniku, tj. možemo zaključiti da je TFP i dalje značajna odrednica rasta čak i nakon što smo uvažili ljudski kapital.
Grafikon 3. Veza između stope rasta BDP-a, i stope rasta TFP-a (2014. godina)
Izvor: Penn World Table [pristupljeno: 10. travnja 2018.]
Međutim, problem se pojavljuje kod interpretiranja kauzalnosti tj. uzročnosti. Sam TFP nedovoljno je definiran, odnosno nejasne su njegove odrednice. Pa si s razlogom možemo postaviti pitanje. Da li rast TFP-a uzrokuje rast BDP-a po radniku ili rast BDP-a uzrokuje rast TFP-a?
Grafikon 4 ukazuje na ovaj problem. Na grafikonu je prikazan odnos između razine BDP-a po radniku iz 1990. godine i razine TFP-a u 2014. godini. Iz grafikona vidimo da je veza između razine dohotka po radniku koje su zemlje ostvarivale 1990. godine pozitivno korelirana s razinom TFP-a tih istih zemalja u 2014. godini.
Grafikon 4. Veza između razine TFP-a i vrijednosti BDP-a
Izvor: Penn World Table [pristupljeno: 10. travnja 2018.]
Očigledno je prisutan problem cirkularne uzročnosti gdje se jedna i druga varijabla međusobno uzrokuju.
Implikacije Solowljevog modela – postoji li konvergencija i u kojim uvjetima?
U teoriji se pojam konvergencije (β-konvergencije) pojavljuje u dva osnovna oblika. Kao bezuvjetna (apsolutna) konvergencija i kao uvjetna konvergencija (Barro, Sala-i-Martin, 1992). Barro i Sala-i-Martin (1992) utvrđuju nepostojanje bezuvjetne konvergencije za koju se kaže da postoji ukoliko siromašne zemlje imaju tendenciju bržeg rasta nego bogate zemlje. Navedena konvergencija testira se na sljedeći način:
gdje:
Yi,t,t+T=log(Yi, t+T/Yi,t))/T predstavlja rast BDP-a po radniku (ili po glavi stanovnika) neke ekonomije između t i t+T i
log(Yi,t ) predstavlja logaritam BDP-a po radniku (ili glavi stanovnika) neke ekonomije u vremenu t.
Bezuvjetna konvergencija
Ukoliko je β koju procijenimo na temelju stvarnih podataka o stopama rasta i razinama BDP-a u svim zemljama za koje su dostupni podaci manja od 0 tada kažemo da postoji konvergencija. Ukoliko je β veća ili približno jednaka 0, tada bezuvjetna konvergencija ne postoji (Sala-i-Martin, 1995).
Bezuvjetna konvergencija sugerira da manje razvijene zemlje koje sa nalaze na nižoj razini kapitala rastu brže no razvijene zemlje koje se nalaze na višoj razini kapitala. Rezultat je konvergencija siromašnih zemalja prema onim bogatim/bogatijim.
Na Grafikonu 5 prikazani su podaci pomoću kojih se mogu donijeti zaključci o (ne)postojanju bezuvjetne konvergencije. Horizontalna os prikazuje logaritmiranu vrijednost BDP po radniku u 1990 godini, dok se na vertikalnoj osi nalazi dugoročna stopa rasta između 1990. i 2014. godine. Grafikon prikazuje da je odnos između inicijalne razine BDP po radniku i stope rasta u periodu od 1990. i 2014. godine blago negativan, ali ne bitno različit od 0. Navedeno implicira da na razini svijeta ne postoji bezuvjetna konvergencija ili je vrlo slaba. No kako je reprezentativnost modela također slaba, možemo tvrditi da empirijski podaci ne upućuju na konvergenciju, tj. apsolutnu konvergenciju.
Grafikon 5. Odnos između dugoročne stope rasta i BDP po radniku (1990.-2014.)
Izvor: Penn World Table [pristupljeno: 10. travnja 2018.]
Uvjetna konvergencija
Svijest da je bezuvjetnu konvergenciju praktički nemoguće očekivati dovela je do ranije spomenutog koncepta uvjetne konvergencije. Razlike u početnim uvjetima i ravnotežnoj razini dohotka po radniku rezultirale su nepostojanjem konvergencije. Iz čega slijedi pitanje, konvergiraju li zemlje jedna drugoj ako dijele slične početne uvjete i imaju neke zajedničke karakteristike? Pod početnim uvjetima i zajedničkim karakteristikama smatra se primjerice da zemlje dijele istu ili sličnu razinu štednje, ljudskog kapitala, stopu amortizacije ili rast populacije, odnosno radne snage te tehnološki napredak.
Navedene karakteristike standardne su Solowljeve „aproksimativne“ odrednice rasta i razine dohotka po radniku te Solowljeve hipoteze više ili manje uspješno „prolaze“ empirijsko testiranje.
Grafikonom 6 prikazana je veza između prosječne stope rasta BDP po radniku u zadnje 24 godine i prosječne stope rasta TFP-a u istom razdoblju. U skladu sa Solovljevim pretpostavkama Grafikon 6 implicira da postoji pozitivna korelacija između dugoročne stope rasta BDP-a po radniku i dugoročne stope rasta TFP-a. Međutim, kao što smo spomenuli ranije, TFP je nedovoljno definiran, te je prisutan problem cirkularne uzročnosti.
Grafikon 6. Prosječna stopa rasta TFP u odabranim zemljama (1990.-2014. godine)
Izvor: Penn World Table [pristupljeno: 10. travnja 2018.]
Također u skladu sa Solowljevom pretpostavkom – izgleda da zemlje s višom razinom štednje zbilja dosežu više razine dohotka po radniku. Naime, na Grafikonu 9 prikazani podaci upućuju na pozitivnu (i relativno snažnu) korelaciju stopa štednje i razine dohotka po radniku u svim zemljama za koje postoje podaci.
Grafikon 7. Veza između prosječne stope štednje i BDP-a po radniku (2014. godina)
Izvor: Penn World Table [pristupljeno: 10. travnja 2018.]
Nadalje, na Grafikonu 8 prikazana je veza između razine ljudskog kapitala (aproksimirane prosječnim brojem godina školovanja) i dosegnute razine BDP-a po radniku. Očigledno, što je razina ljudskog kapitala viša to je i razina BDP-a po radniku viša, što je u skladu s pretpostavkama proširenog Solowljevog modela.
Grafikon 8. Veza između prosječne razine ljudskog kapitala i BDP-a po radniku (2014. godina)
Izvor: Penn World Table [pristupljeno: 10. travnja 2018.]
Konačno smo ispitali vezu između rasta zaposlenosti i dosegnute razine BDP-a po radniku. Prema proširenom Solowljevom modelu povećanje zaposlenosti smanjuje BDP po radniku. Potonje implicira da, što je prosječna stopa rasta zaposlenosti veća, dohodak po radniku će biti manji. Na Grafikonu 9 prikazani podaci ukazuju na blagu negativnu vezu između prosječnog rasta zaposlenosti i razine BDP-a po radniku. Međutim, reprezentativnost modela je vrlo niska te zapravo možemo zaključiti kako nije jasna (ili ne postoji) linearna veza između rasta zaposlenosti i razine BDP-a. Naime, ukoliko je u nekoj zemlji stopa rasta BDP-a viša od stope rasta zaposlenosti zemlja će svakako odstupati od ove jednostavne ekonomske logike, a takva odstupanja osigurava upravo stopa rasta tehnologije koja (između ostalog) povećava i produktivnost rada.
Grafikon 9. Veza između prosječne stope rasta zaposlenosti i BDP-a po radniku (2014. godina)
Izvor: Penn World Table [pristupljeno: 10. travnja 2018.]
Ova analiza sugerira da postoji korelacija između standardnih Solowljevih determinanti razine i rasta dohotka po radniku, te same razine i rasta dohotka po radniku. Kao što smo spomenuli, TFP je sveobuhvatna varijabla koja u sebi može sadržavati mnoštvo odrednica produktivnih kapaciteta promatranih zemalja. TFP se razlikuje od zemlje do zemlje ovisno o tipu institucija koji su uspostavljeni ili pak ovisno o klimatološkim uvjetima pojedine zemlje. Kako bi uistinu znali što generira razlike u razinama i rastu dohotka, potrebno je prvo shvatiti što u potpunosti determinira TFP, odnosno koje su to nužne i dovoljne determinante koje definiraju TFP. Većina recentnijih istraživačkih radova upravo diskutira spomenutu problematiku, te njihova analiza ide u smjeru istraživanja „fundamentalnih“ uzroka rasta. Postoje brojni pristupi, ali većina istraživača pokušava pronaći objašnjenja razlika u razini i rastu dohotka po radniku (stanovniku) među zemljama u geografskim, kulturološkim i/ili institucionalnim različitostima. Neki objašnjenje pronalaze i u sreći koju zemlje jesu ili nisu imale.
Općenito, zemlje koje dijele neke početne uvjete i karakteristike često su zapravo zemlje koje su geografski i kulturološki bliske, primjerice zemlje unutar Europske Unije ili pak zemlje Latinske Amerike. Posljedično takve zemlje često zbilja konvergiraju jedne drugima. Postojanje konvergencije unutar tako grupiranih zemalja zapravo upućuje na postojanje uvjetne konvergencije ili postojanje klubova konvergencije, što je i prikazano grafikonom 10.
Grafikon 10. Klubovi konvergencije zemalja EU i Latinske Amerike
Izvor: Penn World Table [pristupljeno: 10. travnja 2018.]
Popis literature i baza podataka:
1. Acemoglu, D. (2009) Introduction to Modern Economic Growth. Princeton University Press
2. Barro,R.,Sala-i-Martin,X.(2004) Economic growth URL: ftp://nozdr.ru/biblio/kolxo3/G/GK/Barro%20R.J.,%20Sala-i-Martin%20X.%20Economic%20growth%20(2ed.,%20MIT%20Press,%202004)(ISBN%200262025531)(673s)GK.pdf (pristupljeno: 27. ožujka 2018.)
3. Mankiw, Gregory N;Romer, David; Weil, David N. (1992) A Contribution to the Empirics of Economics Growth URL: https://eml.berkeley.edu/~dromer/papers/MRW_QJE1992.pdf (pristupljeno: 27. ožujka 2018.)
4. Penn World Data (2018) The Database ULR: https://www.rug.nl/ggdc/productivity/pwt/ (pristupljeno: 27. ožujka 2018.)
5. Romer, D. (2011) Advanced Macroeconomics. McGraw-Hill Education
6. Sala-i-Martin,Xavier.(1995) The Classical Approach to Convergence Analysis URL: http://www.econ.yale.edu/growth_pdf/cdp734.pdf (pristupljeno: 27. ožujka 2018.)
7. Solow, Robert M. (1957) Technical Change and the Aggregate Production Function URL: https://faculty.georgetown.edu/mh5/class/econ489/Solow-Growth-Accounting.pdf (pristupljeno: 27. ožujka 2018.)
8. The World Bank (2018) World Development Indicators. URL: http://databank.worldbank.org/data/reports.aspx?source=world-development-indicators (pristupljeno: 27. ožujka 2018.)